Moja domovina

Moja domovina  sunce je zlatno

koje izlazi jako rano.

Moja domovina ptice su  koje lete

i baka koja prsluk plete.

Moja domovina  mekana je trava

koja zimi pod zagrljajem snijega spava.

Moja domovina zemlja je ptičjeg cvrkuta

i potoka koji poljem lagano vrluda.

Moja domovina  voćnjak je jabuka

obrađen s puno muka.

Moja domovina  zlatno je žito

u drvenom hambaru skrito.

Moja domovina  vjetar je u kosi,

zelena šuma, proplanci rosni.

Moja domovina  dijete je koje prvo slovo sriče,

moja domovina  tatine su lovačke priče.

Moja domovina  nježna je kao majčin zagrljaj,

moja domovina  bolna je kao zadnji oproštaj.

Moja domovino, samo dobro ti želim,

volim te i voljet ću te uvijek srcem cijelim!

Borna Svjetličić, 5. a

Tama

Probudila sam se.

Čudno se osjećam.

Crnilo je sada zamijenilo moj predivan pogled na prozor jutrom.

Tama seže u nedogled.

Pokušavam ustati.

Ali ne mogu.

Lanci mi vežu vrat i udove.

Zarobljena sam u vremenu.

Ništa ne mirišem, ne okusim, ne vidim i ne čujem.

Ali osjetim hladnu kapljicu suze što klizi niz uplašeno mi lice.

Povikah, a odgovor mi dade samo jeka.

Zar je ovo kazna za grijehe što ih činimo?

Zaslijepljeni ohološću i škrtošću, ljubav ne dajemo.

Brata ne ljubimo niti ga poštujemo…

Zar je ovo kazna za pohlepu i podmuklost?

Srce nam je obuzela tama, a dušu pogreške što ih učinismo…

Zar je ovo kraj?

Gabrijela Jerković, 7.b

Rastanak

Bilo je to prošle godine. Početak rujna. Bili smo

na našem starom mjestu. Stara klupa na kraju

parka. Šareni listovi padali su jedan za drugim

na hladno tlo. Kišica je polagano padala, a

hladni povjetarac milovao mi je kosu. Sićušna

vjeverica užurbano je tražila put svom toplom

domu. Pričali smo gledajući kako kraljica jeseni

vlada našim krajem. Bili smo tamo do noći. Dok

nije pala tama. Hladna. Crna. Prekrivši svu tu

ljepotu. Sve je odjednom nestalo. Tad smo se

rastali. Zauvijek.

Marija Lučić, 8.a